Poznato je da pčele za pravljenje meda sakupljaju nektar s cvijeća, a manje se zna da one sakupljaju i ostale slatke sokove. Takav je i šumski med – med koji nije proizvod cvjetnog nektara već medne rose. Šumski medpčele proizvode sakupljajući ”mednu rosu” odnosno smolu zimzelenog i listopadnog drveća (bor, jela, smreka, hrast, vrba, pitomi kesten…) koja je biljnog porijekla ili sakupljajući izlučevine biljnih/lisnih vaši, poznate pod imenom ”medljikovac”, koji je životinjskog porijekla. U oba slučaja, pčele ga sakupljaju sa listova i grančica prisutnog šumskog drveća. Skupljanje traje tokom ljeta, sve do jeseni, pri visokim temperaturama vazduha.
Koliko će se na lišću pojaviti medljike, zavisi skoro isključivo od klimatskih uslova koji deluju na razvoj insekata koji biljne asimilate prerađuju u medljiku. U zavisnosti od biljke, godišnjeg doba, meteoroloških prilika i vrste insekta medljikovac biva različit po svom sastavu i osobinama. Ako je, na primjer, jesen topla i suva, zima umjerena, a proljeće rano nastupi, onda se može očekivati dosta medljike, i obrnuto.
Medljikovac se razlikuje po osobinama i po hemijskom sastavu od meda koji potiče od nektara sakupljenog sa cvjetova medonosnog bilja. Sadrži znatno više mineralnih materija. Medljikovac se, kao i cvjetni med, razlikuje po kvalitetu, boji, ukusu, vremenu kristalizacije itd., što zavisi u prvom redu od vrste drveća sa kojeg se sakuplja medljika i od vrste insekata koji je proizvode.
Boja šumskog meda, varira od tamnosive, zelenkaste do blijedocrne. Jakog je mirisa i specifičnog oporog okusa. Rijetko kristališe i dugo ostaje tečan. Kako se šumski med razlikuje prema vrsti stabla i šumskim insektima, tako se i cvjetni med razlikuje prema vrsti cvjetnog nektara. Bez obzira o kojoj se vrsti cvijeta i stabla radilo, postoje temeljne razlike između cvjetnog i šumskog meda.